Tomas Bernhard

Tomas Bernhard (1931-1989)

Rođen kao «majčin posrtaj», iz veze Herte Fabjan i Alojza Cukerštetera (kojega nikad u životu nije video) detinjstvo je proveo uz majku i njenu, 1936. godine zasnovanu porodicu. Porodični anfan teribl nalazio je jedinu zaštitu kod svog dede (Johanes Frojmbihler, austrijski pisac i u mladosti anarhista) koji je u isti mah izvršio presudan uticaj na mladog Tomasa. Napustivši gimnaziju jednim životnospasonosnim egzistencijalnim činom odlazi na trgovački zanat i šegrtuje u kolonijalnoj radnji («među ljudima», u najozloglašenijem delu Salcburga), paralelno se spremajući za muzičku karijeru. (Školovao je glas, bas). Ipak upravo na tom životnospasonosnom mestu zapatiće bolest koja će se na kraju razviti u tuberkulozu koja će ga pratiti celog života, koja će ga odvojiti od muzičke prakse (ne i od same muzike kojoj je ostao suštinski privržen do kraja) i koja će ga najzad prerano odneti u smrt. Dobar deo života proveo je po sanatorijima. U jednom od njih, Grafenhofu, upoznao je svoju životnu saputnicu koja je bila druga najvažnija osoba (posle dede) u njegovom životu. Trideset pet godina starija Hedviga Stavianiček (1894 - 1984) “Tetka”, kao Bernhardova zamena za odmah posle dede preminulu majku, u suštini mu je omogućila književnu karijeru, uvela ga u bečke književne krugove i kao saputnica finansirala njegova prva putovanja. (Njenu smrt ovekovečio je u romanu Stari majstori.  Sklon nemilosrdnoj kritici društva, ipak je imao afiniteta prema načinu života visokih krugova. O tome svedoče njegove kuće koje su mu postale pasija (danas uglavnom pretvorene u muzeje).

U Austriji često kritikovan kao Nestbeschmutzer (ptić koji kalja sopstveno gnezdo, tj domovinu), s druge strane zadobio je svetsku slavu. Književnu karijeru je započeo 1957. zbirkom pesama Na Zemlji i u paklu da bi najzad pronašao svoj prepoznatljivi stil u prozi (u romanima i kratkim proznim komadima, kao i u drami, pišući najpre predano o bolesnicima, psihopatima i umirućima.

U njegovim često isprepletenim rečenicama oseća se nemanje daha od čega je patio već od osamnaeste godine. Njegova uzbuđenja, njegov unutrašnji gnev izraz su uvek iznova trpljenih povreda i razočarenja mladosti i često se pojavljuju u monolozima njegovih teatarskih figura i u mislima ja-govornika u proznim tekstovima.

U svakom slučaju, kao velemajstor tirade, učinio ju je mogućom u književnosti.