Submitted by Relja on
Pradjed mu je bio katolički svećenik. Prezime mu je bilo Maus, ali ne bi bilo u redu, ne bi bilo ćudoredno da se sin na celibat obvezanog katolika preziva kao i on, pa je iskreirao ime kojim će se prozvati loza njegova kopilana: Amanshauser. Sve dalje je vrlo obično, malograđanski čisto, nacionalno jasno određeno. Događa se, uglavnom, u Salzburgu, ali isto bi tako moglo biti i u Ljubljani, Osijeku, Sarajevu, a naročito u Zagrebu, gdje god mitleuropski duh prebiva duboko u utrobi Balkana. Samo što se u tim našim salcburzima baš i ne bi našlo pisca koji bi opisivao svoga pradjeda, kurijalnog jebača, niti bi, sve uz ljubak izbor fotografija iz obiteljskoga albuma, pisao o porodičnome nacionalsocijalizmu, kao i o najvećem narodnom slavlju u tisućgodišnjoj povijesti Mozartovog grada, danu kada je objavljen Anschluss i kada su Hitlerove trupe promarširale ulicom, a na prozore su istrčale, istrčale salcburške frajle… Razlika između austrijske i hrvatske provincije sastoji se u tome što austrijska provincija ima te, makar i naknadne, autorefleksije, pa onda austrijski pisci i pišu o onome o čemu hrvatski ne bi ni da im falus sijeku. U tome, zapravo, i jest stvar: u osjećaju da je konstatiranje vlastitoga ili obiteljskog nacionalsocijalizma oblik autokastracije.
Gerhard Amanshauser je, po riječima Daniela Kehlmanna, “možda najnepoznatiji među njemačkim piscima svjetskog značaja”, Karl Markus Gauss kaže da u Austriji, u njezinoj književnoj povijesti, nema “ni pet istinskih esejista”, a da je Amanshauser bez sumnje jedan od njih… Riječ je o piscu kojega, dakle, dobro razumiju i dive mu se drugi pisci, Bernhardovom sugrađaninu, koji, međutim, ne izaziva takav bijes katoličke i domoljubne javnosti. Amanshausera je, naime, lakše prešutjeti, on je, uglavnom, pristojan, ne služi se hiperbolama, ne vrijeđa, ali ono što kaže strašnije je katkad od svih Bernhardovih atentata na austrijski i njemački nacionalni i kulturni identitet. Između ostaloga i zato što Amanshauser govori strašne stvari o – samome sebi.
Knjigu “Kao varvarin u Prateru”, u srpskome prijevodu Relje Dražića, objavila je sjajna i apartna novosadska izdavačka kuća Nojzac, specijalizirana, zamislite to, uglavnom za prijevode austrijske književnosti. U podnaslovu stoji “Autobiografija jedne mladosti”. Riječ je o porodičnoj autobiografiji, pisanoj izvan kronoloških zadatosti, u fragmentima ili benjaminovskim mikroesejima, zabavno, anegdotalno i ubitačno. Gerhard Amanshauser potiče iz dobrostojeće kuće, ali izrazito malograđanske: njegovi preci, djed, baka i stričevi, otac i majka, neodoljivo podsjećaju na likove iz Krležina glembajevskog ciklusa. Razlika je samo u tome što su Amanshauserovi i Stockhammerovi dočekali godine nacizma i rata, i ponijeli su se u skladu s onim što im je prethodno bilo društveno zadato, bez otpora i snebivanja. Preživjeli su se nakon toga, nakon 1945, uglavnom, pravili kao da se ništa nije dogodilo.
Gerhard je rođen 1928. Pripadao je, dakle, onoj posljednjoj njemačkoj (i austrijskoj, a bogme i hrvatskoj) generaciji koja će, kada rat već bude izgubljen, završiti u Poljskoj, na Istočnome bojištu i na stražarnicama koncentracijskih logora, kao posljednja obrana Hitlerove Ujedinjene Europe. U Zagrebu, taj će naraštaj svibnja 1945. navući ustaške uniforme i biti poslan na zapad, kroz Sloveniju i Austriju, u ruke Britancima. Zakitit će ih tako da bi se među njima, među tim zagrebačkim i bosanskim dječarcima, Poglavnikovom bezglavom podmlatku, sakrili stvarni zločinci, koji će, većinom, preći preko Blajburškoga polja i završiti u južnoameričkim i europskim nedođijama, i nitko im nikada neće suditi. Od slične sudbine Gerhard Amanshauser spasit će se igrom sretnih okolnosti. Poslat će ga u Poljsku kroz koju je već nadirala Crvena armija, naći će se u Poznanju u vrijeme bombardiranja, a poslije rata će, onako usput, saznati da je Hitler njegovome naraštaju namijenio ulogu logorskih čuvara, nakon što oni stariji i iskusniji odu na prve linije. Kako bih se ja ponašao da me je dopalo da budem čuvar u Auschwitzu? Amanshauser si postavlja to pitanje, bez ikakvih dramatičnih uvoda i filozofske ceremonijalnosti, skoro lakomisleno. Odgovor nije dug, rečenica ili dvije, nekoliko riječi: najvjerojatnije ni bi pružio otpor, radio bi ono što se od njega očekuje, ponašao se u skladu s pravilima, kakva god ona bila… Naravno, ne bi svojevoljno ubijao, sigurno ne bi mogao udariti logoraša, ali nisu li i čuvari logora većinom bili takvi? I nije li većina pasivnih podržavatelja nacionalsocijalizma bila takva?
Gerhard Amanshauser na više mjesta u knjizi, u različitim trenucima svojih ratnih fragmenata, varira svoju šokantnu tezu da ga je samo dobar slučaj spasio da ne postane zločinac. “Bila je sreća što me je majka donela na svet 2. januara 1928. Trudovi su joj se pokrenuli na Silvestrovo. Da sam došao na svet 1927, tad bih u rat bio uvučen godinu dana ranije.” Ne insistira on, kao toliki drugi svjedoci vremena i pisci, na vlastitoj moralnoj izdvojenosti i izuzetnosti, niti se – poput Bernharda, recimo – u odnosu na nacionalsocijalizam i katoličku tradiciju postavlja kao promatrač. Na sebe i svoj slučaj, na svoje odrastanje u sjeni nacizma, Amanshauser gleda kao na slučaj jednoga sasvim neizuzetnog Austrijanca. I ponavlja kako je sve ono što danas zna i govori samo naknadna pamet.
Knjiga je dobila naslov po jednoj epizodi iz 1941, kada se autor, pripadnik Hitlerjugenda, našao na nekom priglupom natjecanju iz telekomunikacija, koje se održavalo u Prateru, u zabavnome parku: “Sasvim smo se primakli Vurselprateru, mi, prethodnica SS-trupe koja će četiri godine kasnije drvene figure i čarolije predati plamenu.
Pukim slučajem dakle video sam stari Prater koji bi se danas, da je ostao sačuvan, ubrajao u znamenitosti Evrope, makar samo kao neki više nadrealistički muzej. (…) Beše to pozornica koja mi je kao detetu uvek najjače zaokupljala maštu, egzotični lunapark akrobata, cigana i marioneta – ali bio sam stigao prekasno i temeljito sam upropastio svoj nastup: jer nisam nosio triko deteta-artiste, nego uniformu i oznake ubica.” Amanshauser imao je tada trinaest godina.
Knjiga “Kao varvarin u Prateru” ima i onaj hedonističko-malograđanski sloj, kojem pisac pristupa jednakom snagom svojih uvjerenja, blage i čiste ironije, i virtuoznog talenta za lakonske, gnomske iskaze. Sve je puno vrtnoga alata, teta, stričeva i čudnih susjeda, ceremonijalnih odlazaka u planine (piščeva majka pogiba na planinarenju), nedjeljnih ručkova, zaprške, ajnprena, grenadirmarša, glasovirskih preludiranja i groznih lakih nota, sve je puno očevoga mudrovanja, njegovih teorija zavjere, iritantnog pristajanja uz svaku društvenu modu… Taj dio knjige čitatelja tako neodoljivo zna podsjetiti na njegove bližnje, a još više na atmosferu u kojoj su odrastali naši djedovi i bake, na neke stare tetke usidjelice i njihove prašnjave stanove po svim našim marijindvorima, dubrovnicima i tuškancima. I sve je tako lako i vicig, kao u filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. Već četrdeset i koju godinu čovjek mora biti solidna budaletina pa da taj divni, laki film gleda bez gropa u grlu, i da bez nelagode sluša dvorišna izviješća o ratu u Abesiniji, dok se jedna za drugom nižu godine prema 1941. Knjiga Gerharda Amanshausera nekome bi, možda, mogla objasniti podrijetlo i vrstu nelagode.
Studirao je elektrotehniku u Grazu, njemački i engleski jezik u Beču, Innsbrucku i Marburgu, živio je u Salzburgu kao profesionalni pisac. Pisao je likovne kritike, eseje i kazališne komade. Ustrajno je nastupao iz pozicije autsajdera, blagoga držanja i jasnog stava, pisao je baš bez imalo gorčine. Kakva suprotnost Thomasu Bernhardu! U književnosti se, naravno, takve suprotnosti međusobno ne isključuju, niti se njihove knjige međusobno osporavaju i dovode u pitanje. Knjiga “Kao varvarin u Prateru” ta je knjiga, za koju se čitatelj nadao da postoji, koja dolazi na ono mjesto u biblioteci što je uvijek ostajalo prazno uz niz Bernhardovih svezaka.
Miljenko Jergović 18. 05. 2013. Jutarnji list, Zagreb